Lingua   

Nati nel Ventitré, fucilati nel Quarantadue

Rua Port'Alba
Pagina della canzone con tutte le versioni


OriginaleIl testo originale serbocroato (bosniaco) della poesia di Izet...
NATI NEL VENTITRÉ, FUCILATI NEL QUARANTADUE

Questa sera ameremo per loro.
Erano 28
Erano cinquemila e 28
ce n’erano piu’ di quanto amore ci sia mai stato in una poesia
ora sarebbero padri
ora non ci sono piu’.
Noi, che sui marciapiedi di un secolo abbiamo sofferto
le solitudini di tutti i Robinson del mondo,
noi, che siamo sopravvissuti ai carri armati e non abbiamo ucciso nessuno,
questa sera ameremo per loro.
E non chiedere se potevano tornare.

E non chiedere se si poteva tornare indietro mentre per l’ultima volta
rosso come il comunismo, bruciava l’orizzonte dei loro desideri.

Attraverso i loro anni senza amore, trafitto e ritto,
e’ passato l’avvenire dell’amore.
Non ci sono stati segreti di erba schiacciata.
Non ci sono stati segreti di bluse sbottonate.
Non ci sono stati segreti di gigli lasciati cadere dalle mani stremate.
C’erano le notti
c’era il filo spinato, c’era il cielo che si guarda per l’ultima volta,
c’erano i treni che tornavano vuoti e squallidi,
c’erano i treni e i papaveri,
e con essi, con i tristi papaveri di una estate da soldati,
con un magnifico senso di imitazione si batteva il loro sangue.

Intanto su Kalemegdan e sui Nevskij Prospekt,
sui Boulevards del Sud e i Quais degli Addii,
sui Campi dei Fiori e sui Ponti Mirabeau,
meravigliose anche quando non amano,
attendevano le Anne, le Zoje, le Jeanettes.
Attendevano il ritorno dei soldati.
Se non fossero tornati
avrebbero dato ai ragazzi le loro bianche spalle mai abbracciate.

Non sono tornati.
Sui loro occhi fucilati sono passati i carri armati
sui loro occhi fucilati,
sulle loro Marsigliesi mai cantate fino in fondo,
sulle loro illusioni crivellate.
Ora sarebbero padri.
All’appuntamento d’amore ora attendono come tombe.
Mia piccola grande,
questa sera ameremo per loro.
ROĐENI 23, STRELJANI 42

Večeraš ćemo za njih voljeti
Bilo ih je dvadesetosam
Bilo ih je pethiljada dvadesetosam
Bilo ih je više nego sto je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi
Sad bi bili očevi
Sad ih više nema.

Mi koji smo po peronima jednog vijeka
Odbolovali samoće svih svjetskih Robinzona
Mi, koji smo nadzivjeli tenkove i nikog nismo ubili
Mala velika moja
Večeraš ćemo za njih voljeti.

I ne pitaj jesu li se mogli vratiti
I ne pitaj je li se moglo natrag
Dok je pošljednji put crven ko komunizam
Goreo horizont njihovih želja
Preko njihovih neljubljenih godina izbođena i uspravna
Prešla je budućnost ljubavi

Nije bilo tajni o polegloj travi
Nije bilo tajni o raskopčanom prvom dugmetu
Tamo gdje se svršava vrat
Nije bilo tajni o klonuloj ruci s' ispuštenim ljiljanom

Bile su noći, bile su žice
Bilo je nebo koje se gleda pošljednji put
Bili su vozovi koji se vraćaju prazni i pušti
Bili su vozovi i makovi
I s' njima, s' tužnim makovima jednog vojničkog ljeta
S' divnim smislom podrzavanja
Takmičila se njihova krv.

A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima
Na južnim bulevarima i kejovima rastanka
Na cvijetnim trgovima i mostovima Maribo
Divne i kad ne ljube

Čekale su Ane, Zoje, Žanet
Čekale su da se vrate vojnici
A ako se ne vrate
Svoja neljubljena ramena daće dječacima

Nisu se vratili
Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi
Preko njihovih nedopjevanih marseljeza
Preko njihovih izrešetanih iluzija

Sad bi bili ocevi, sad ih više nema
Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi
Mala velika moja
Večeraš ćemo za njih voljeti.


Pagina della canzone con tutte le versioni

Pagina principale CCG


hosted by inventati.org