Georges Brassens: Les passantes
GLI EXTRA DELLE CCG / AWS EXTRAS / LES EXTRAS DES CCGLa versione italiana di Fabrizio De André. | |
PROLAZNICE Želim posvetiti ovu pjesmu Svim ženama koje volimo Kroz par tajnovitih trenutaka Onima koje jedva poznajemo Koje vuče druga sudbina I koje nikada više ne pronađemo Onima koje se pojavljuju Po prozorima na sekundu I koje okretno iščeznu Ali čije vitke figure Graciozne i tanke Ostavljaju ozarene dojmove Suputnici, sa putovanja Čije oči, najljepši pejsaž Čine puteve kraćima Kojoj smo, možda, jedini shvatljivi Ali je ipak ispustismo Ne pruživši joj ruku Finim i gipkim valcerima Što se čine tužni i bezočni Jednoj karnevalskoj noći Onima ostavljenim nepoznatima I nikada se ne povrativši Zakovitlati neki drugi bal Onima, već prisvojenima Što, proživljavajući dane sive Bivaju netko drugi Tjeraju te, beskorisnog glupana Da vidiš melankoliju Beznadne sutrašnjice Drage i upečatljive slike Nadanja propalih dana Sutra će te odvesti u zaborav I malo sreće kad zahvati te Dosta je da iščeznu sjećanja Puteva iz starijih epizoda Ali ako nam manjka života I razmišljamo zbog zavisti O svoj toj nazretoj sreći O poljupcima kojih se ne usudismo O srcima ostavljenim u iščekivanju O očima nikada prozretim I tada, u umornim večerima U namnožavanju samoće Duhova iz sjećanja Plačemo za dalekim usnama Svih onih divnih prolaznica Koje nismo uspjeli zadržati | LE PASSANTI Io dedico questa canzone ad ogni donna pensata come amore in un attimo di libertà a quella conosciuta appena non c'era tempo e valeva la pena di perderci un secolo in più. A quella quasi da immaginare tanto di fretta l'hai vista passare dal balcone a un segreto più in là e ti piace ricordarne il sorriso che non ti ha fatto e che tu le hai deciso in un vuoto di felicità. Alla compagna di viaggio i suoi occhi il più bel paesaggio fan sembrare più corto il cammino e magari sei l'unico a capirla e la fai scendere senza seguirla senza averle sfiorato la mano. A quelle che sono già prese e che vivendo delle ore deluse con un uomo ormai troppo cambiato ti hanno lasciato, inutile pazzia, vedere il fondo della malinconia di un avvenire disperato. Immagini care per qualche istante sarete presto una folla distante scavalcate da un ricordo più vicino per poco che la felicità ritorni è molto raro che ci si ricordi degli episodi del cammino. Ma se la vita smette di aiutarti è più difficile dimenticarti di quelle felicità intraviste dei baci che non si è osato dare delle occasioni lasciate ad aspettare degli occhi mai più rivisti. Allora nei momenti di solitudine quando il rimpianto diventa abitudine, una maniera di viversi insieme, si piangono le labbra assenti di tutte le belle passanti che non siamo riusciti a trattenere. |